O projektu

Naziv projekta: Politike identiteta i hrvatska drama od 1990. do 2016. (PoIHDrama)
Voditelj projekta: prof. dr. sc. Zlatko Kramarić, Odjel za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku
Planirano trajanje projekta: 48 mjeseci (1. travnja 2017. – 31. ožujka 2021.)
Istraživački projekt IP-2016-06-4316 financira Hrvatska zaklada za znanost.

Budući da se hrvatskoj drami nastaloj od 1990. do 2016. zasad pristupalo parcijalno i većinom iz vizure jedne istraživačke osobnosti, projektnim prijedlogom Politike identiteta i hrvatska drama od 1990. do 2016. obuhvatit će se cjelovit dramski korpus navedenog razdoblja, a predmet istraživanja proširit će se analizom teksta nastalog tijekom rada na predstavi ili na samoj izvedbi u okviru samostalnih autorskih ili kolektivnih kazališnih predstava. Projektni prijedlog teorijsko-metodološki počiva na rodnim studijima i antiesencijalističkim teorijama nacije, a termin politike identiteta preuzet je iz recentnih proučavanja identiteta utemeljenih na izvođenju pojma razlike u poststrukturalizmu i dekonstruiranju esencijalističkog pristupa pojmu u kojem je identitet reprezentiran kao nedjeljiv, neproblematičan i prirodan. Istraživanje polazi od pretpostavke da kazališne, književne, kazališnopovijesne i književnopovijesne reprezentacije te druge narativne konstrukcije navedenog dramskog korpusa imaju važne implikacije u samoprepoznavanju i oblikovanju vlastitog nacionalnog identiteta i zato su u središtu interesa odnosi rodnog i nacionalnog identiteta, ali i drugih kolektivnih identiteta.

Jedan od primarnih doprinosa istraživanja bit će dopunjavanje postojećih popisa hrvatske drame i stvaranje internetski dostupne baze podataka izdanja hrvatskih drama od 1990. do 2016. u časopisima i knjigama, na hrvatskom i stranim jezicima, premijernih izvedbi u hrvatskim kazalištima i u inozemstvu. Propitat će se i odnos kazališta prema recentnoj dramskoj produkciji, politike kazališnih repertoara te širi kulturološki učinci kazališta kao složene komunikacijske mreže između pojedinih dramskih pisaca i ne više tako strogo odvojenih kazališnih profesija (pisac, glumac, redatelj, dramaturg), između institucionalnih i dotiranih odnosno nezavisnih i privatnih kazališta te suodnos fiksiranog, tiskanog dramskog teksta koji prethodi izvedbi, i teksta koji nastaje tijekom rada na predstavi ili na samoj izvedbi. Analitički će se ispitati povezanost tematskih, žanrovskih, stilskih i formalnih obilježja dramskoga teksta s problemima izvođenosti. Istraživanje će se dotaknuti i šireg institucionalnog okvira istraživanog dramskog korpusa (sustavi nagrađivanja, dodjeljivanja potpora za rad književnika, objavljivanje drama, izvođenje drama, rad kulturnih vijeća); udjela književne i kazališne kritike te teatrologije; domaćih i stranih nakladnika i nakladničkih cjelina; književnih i kazališnih časopisa otvorenih dramskom pismu na izvorniku; prijevoda hrvatskih tekstova na strane jezike; udjela institucija kao što su Hrvatski radio ili studij dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti. Jedan segment istraživanja analizirat će postojeću književnopovijesnu, književnoteorijsku i teatrološku produkciju, domaće i strane izbore i antologije, kako bi se (de)konstruirali procesi (re)interpretiranja književne i kazališne povijesti, odnosno kako bi se propitali metodološki, ideološki i medijski utjecaji na vladajući književnohistoriografski i kazališnohistoriografski diskurs. Povećanjem broja inozemnih izvedbi istraživanoga dramskog korpusa i aktivnoga djelovanja hrvatskih dramatičara izvan Hrvatske, važan dio istraživanja činit će i proučavanje međunarodne recepcije hrvatske drame. Uz iscrpne podatke o mjestu i vremenu izvedbi istraživanje će se dotaknuti i imagoloških pitanja kako smo se prikazanim politikama identiteta u hrvatskoj drami samooblikovali u inozemstvu ili kako su nas vidjeli drugi. Istraživanje se dijelom bavi i medijskom slikom odabranog korpusa (novine, tjednici, časopisi, televizija, radio, internet) i njezinim utjecajem na promjene samog dramskog žanra, ali i na promjene institucionalnog statusa hrvatske drame.

Pritom se želi ponuditi zaokružena ali decentralizirana vizura iz perspektive više autorskih glasova koji su stručnjaci u svom području i imaju različite kompetencije i znanja koja se mogu međusobno nadopunjavati i prenositi. Takav pristup omogućio bi restrukturiranje dosadašnjih načina mišljenja i sagledavanje recentne dramsko-književne i kazališne povijesti iz vizure jedne struke ili jedne autorske osobnosti, a jednostranost pogleda svela bi se na najmanju moguću mjeru.